PREDGOVOR
U stvaralačkim namjerama, iskušenjima i avanturama (bez kojih se, izvjesno, i ne bi moglo naprijed) proticale su sezone Dubrovačkih Ijetnih igara, proširujući iz godine u godinu fond dramskih predstava, broj prirodnih pozornica, radijus zračenja teatarskih ideja i onaj mnogoljudni ansaml, umjetnički i tehnički, koji je zapravo i ispisivao jednu neponovljivu, uzbudljivu hroniku, kao već zasebno i dragocjeno poglavlje ne samo u novijoj istoriji našeg teatra nego i u kulturi našeg vremena.
Polazeći već godinama, cijele dvije decenije, u taj i takav pozorišni Dubrovnik, imao sam i sreću i prijatnu dužnost da budem posmatrač mnogih događaja u dramskom programu Igara — predstava od kojih jeste, zapravo, i sačinjeno jedno njihovo mnogostruko lice.
Obnavljajući, i za sebe, fragmente iz subjektivne hronike dramskog programa Dubrovačkih Ijetnih igara, želio sam ponajprije da podsjetim na umjetnike — glumce, pisce, reditelje, scenografe, kostimografe i ostale — čija imena i djelo čine najveće blago ove manifestacije. Već time što je u fragmentima, hronika je nepotpuna, a zahvata u dvadesetogodišnje vrijeme mojih radosnih polazaka na jug, u grad-pozornicu, pod zvjezdani pokrov noći, na male ili velike tajne i svečanosti teatra.