Uvod.
Kada mi je Jugoslavenska akademija povjerila (god. 1907.) nakon smrti neprežalenoga akademika dra. M.
Šrepela uređivane „Građe˝, pregledah i popisah sve, što je on sabrao, ali još nije obradio za pomenuti zbornik.
Između ostaloga nađoh i povedi vezani kodeks od 141 lista u osmini s natpisom: „Poesie di Giulio Bajamonti’.
Obuzela me odmah neobična izvjedlivost.
Poznavao sam naime u mladosti svojoj dra. A.
Bajamonta, načelnika spljetskog i jednoga od vođa t. zv. autonomaške stranke, kojoj je bio prvi članak političkog programa: „autonomija˝ Dalmacije i boj protiv sjedinena Dalmacije s Hrvatskom.
Pomislim odmah: bide i pjesnik Julije sličan čovjek.
Listam i listam, ali me sadržaj pjesama ugodno iznenadio.
Moja pređmnjeva bijaše kriva.
U odi „Dubrovniku˝ diže pjesnik u zvijezde vrline Dubrovčana. o nima kaže i ovo : „vi čuvate sjeme ilirskog jezika, koji se širi do najdalih međa svijeta˝, pa onda bolno pita: „zašto nije takav susjedni Dalmatinac, ved drži domadi jezik za prostački? Zašto ne goji ilirsko pjesništvo; zašto ne oživluje slavu dalmatinskih heroja ?“
U jednoj pjesmi parafrazira Bajamonti odlomak II. pjevana Đorđideve „Mandalene Pokornice˝.
Nigdje se ne ističe Talijancem; dok često spomine ilirsko more, ilirske obale i ilirski jezik.
Nemu je uvijek hrvatski jezik: „Ja nostra lingua˝.