Uvod.
o našem Jurju Križaniću ima sacl već bogata literatura, kako je i zaslužio taj znameniti, upravo vanredni čovjek, porijeklom Hrvat; on se rodio u jednom plemićkom dvorcu okolice Karlovačke, učio obične latinske škole u Zagrebu, slušao filosofiju u Gracu, teologiju u Bolonji i Rimu, poslije kao svećenik zagrebačke biskupije neko kratko vrijeme obavljao službu župničku u Nedeljišću i Varaždinu, a tada ga neodoljiva želja misionarskog zvanja odvukla u daleki svijet među Poljake i Ruse.
Na povratku iz Moskve u Beč pođe u Carigrad te i opet na nekoliko godina u Rim.
Odavle ode iznovice u Rusiju, gdje ga nakon kratka boravka u Moskvi zadesi nesreća te bude prognan u Sibiriju, u Tobolsk, na punih petnaest godina.
Nastupom na prestol novoga cara bude pomilovan i vraćen u Moskvu, ali ne nađe očekivane slobode.
Uz posredovanje jednog inostranog diplomata, koji se zauzeo za umnog sada već ostarjelog čovjeka, dobi napokon dozvolu, da ostavi za uvijek Rusiju, ali u Vilni zaredivši se u dominikance pade u još veću neslobodu, iz koje ga izbavi nenadana smrt pod zidinama grada Beča za vrijeme turske opsade g. 1683. u redovima poljske vojske, koju je sam kralj Ivan Sobieski doveo na odbranu grada.
Usporedno sa ovim neobičnim tečajem života ide isto tako neobična književna radnja ovog rijetkog čovjeka: uz latinstinu, kojom je izvrsno vladao, on stvara sebi svoj posebni jezik, sastavljen od smjese crkvenoslovenske, ruske i hrvatske, neka bi ga razumio čitav istočni i južni slovenski svijet, dok je u istinu upravo taj neprirodni jezik znatno smetao njegovu uspjehu, popularizaciji njegovih ideja.
...