Kod nas se u javnosti o jednoj veoma važnoj grani narodnoga gospodarstva i javne uprave, a to je šumarstvo, malo kada razpravlja.
Ako se iznimice dogodi, da se o tomu govori u saboru ili javnim skupštinama, ili piše u kojem dnevnom listu, ili razgovara u javnom društvu, to se vidi, da ne samo kod neukoga seljaka, nego i kod inače veoma naobraženih upravnika, narodnih zastupnika, svećenika itd. vladaju skroz krivi pojmovi o bitnosti šume, o njezinoj sadanjoj i budućoj svrhi, te o ustrojstvu i svrhi šumarske uprave.
U takovih zgoda obično se samo napada na šumara radi takozvanih šumskih globa, radi zabrane paše u šumi, radi oskudice na drvu i t. d. i pri tomu pokazuje očita neupućenost dotičnog pisca ili govornika o šumarstvu u obće, a napose o dotičnom predmetu o kojem piše ili govori.
Prigovori kao što su n. pr. da je šumska uprava veoma skupa, da sav dohodak od šuma otidje na uzdržavanje, skupocienog činovničkog aparata, da se narodu ne daje dovoljno drva i gradje, da se on ubija silnima šumskima globama, da je samo kaprica šumara, što se ne dozvoljava neograničeno držanje i paša koza po šumama, da se narod ubija kada mu se nedozvoljuje po volji dieliti zajedničke šume, pretvoriti šumsko tlo u oranice, livade itd. nješto su sasvim običnoga, a ipak su ti prigovori skroz neopravdani i učinjeni iz pukog nepoznavanja stvari.
...