„Čez odškrjeni obluk moje duše sončice kušuje drvenu
škriju ponu dišeče šenice i kak zlato žote kuruze.“
(Obluk moje duše, Ljubica Plantić)
Njegujući izvornu domaću rieč, iz godine u godinu odabiremo i tiskamo radove na kajkavskom jeziku svjesni da naš domaći govor stavljen u stihove ili priče postaje i ostaje novi jezik - jezik književnosti.
Osobito je specifičan jezik poezije koji iz godine u godinu postaje sve izgrađeniji, bogatiji, noviji.
Teoretičari književnosti, kao i neki filozofi, tvrde da poezija čini jezik opipljivim, nudi nam njegovu materijalnost, njegov put.
Pjesništvo izlaže ono što je skriveno u jeziku, ali i ono svakodnevno, potrošeno, izlizano kroz prečesto spominjanje čini opet vidljivim, opipljivim, novim.
Pjesništvom se jezik istražuje, miniraju se njegove okoštale strukture i mi svake godine iznova postajemo svjesni ljepote, raznolikosti i mogućnosti kajkavskog govora.
....