˝Na vjetrometini˝ je kritika jednoglasno proglasila dosad najboljim Adamovim djelom. Protagonistica Marie zaokupljena je sobom i ravnodušna prema svijetu do dana kada joj pogled zapne za beskućnike pred trgovačkim centrom. Zanemarujući muža i djecu, Marie se posvećuje brizi za preživljavanje ljudi koji su izgubili sve. Premda minimalističke fakture, Adamova proza ne oskudijeva u osjećajnosti, koja se ujedno brižno čuva patetike; odbija psihološka poniranja, ali pogledom izvana, opisujući geste, tjelesne dodire, posrtanja i tonuća, obuhvaća puninu ljudskih bića.