Zbirka Aide Bagić ˝Tijela su laka meta˝ sadrži pedesetak, što dužih, što kraćih pjesama koje su nastajale tijekom višegodišnjeg razdoblja, nakon njezine zapažene zbirke pjesama ˝Ako se zovem Sylvia˝ (2007.). Baveći se sjećanjima, svakodnevicom, ˝zvucima vlastite unutrašnjosti˝, autorica se u prvom redu bavi pjesničkim jezikom, nadovezujući se na pjesnike eksperimentatore poput Ivana Slamniga i Anke Žagar. Od elemenata izgubljenih sjećanja, privatnih uspomena i privatnih fikcija, fragmenata bajki, preobraženih krhotina svakidašnjice, Aida Bagić stvara koherentan poetski svijet, potvrđujući ga uvijek iznova kao jedinu krhku mogućnost pripadanja.