O ljudskoj prirodi

Postoji li uopæe važnija tema od ljudske prirode? Kad bismo uspjeli proniknuti u njene tajne, s veæom bismo preciznošæu definirali našu vrstu, a možda bismo i mudrije djelovali. U vrijeme prvog objavljivanja ove knjige, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeæa, u zapadnom svijetu su prevladavale dvije koncepcije mišljenja o ljudskoj vrsti. Teolozi, osim najliberalnijih sljedbenika abrahamskih religija, na ljudska su biæa gledali kao na crne anðele u životinjskim tijelima koji Èekaju otkupljenje i vjeèni život. Po njihovom mišljenju, ljudska priroda je mješavina dobrih i zlih sklonosti koje se moraju urediti uz pomoæ spisa bliskoistoènih proroka. Za razliku od njih, najveæi dio intelektualaca, bez obzira na eventualnu naklonjenost religiji, sumnjao je u postojanje neèega kao Što je ljudska priroda. Za njih je ljudski mozak tek prazna ploèa, stroj koji pokreæu temeljne strasti, svenamjensko raèunalo koje stvara um samo na osnovi vlastitog iskustva i uèenja. Veæina intelektualaca sedamdesetih je godina vjerovala je da je i sama kultura kumulativna nauèena reakcija na okolinu i sluèajna povijesna zbivanja.