U određenom trenutku autorova teta Ana zariva lopatu u gnojište, u đubar, i ono što je bilo nepovratno postaje povratno – fotoalbum. Riječ je, zapravo, o nekoliko napola trulih listova papira s fotografijama njezine kćeri Tanje slijepljenih s prljavom najlonskom folijom u koju su bile uložene. Tih trinaest fotografija predstavlja sve što je od obiteljskih fotografija slučajno pronašla i spasila iz isušena gnojišta nakon povratka svome domu u proljede 1996., poslije četiri godine progonstva. Fotografije su u boji, no njihov je sadržaj gotovo iščeznuo –
boje su se razlile, pomiješale, jednom prikazani svijet posve se izobličio.
Kroz niz eseja i lirskih pjesama govori o spomenutom obiteljskom albumu, ali i fotografiji, njezinom značenju i simbolici općenito.