Albaharijeva ’21 priča o sreći’ direktno se veže na ’Metafiziku stvarne sreće’ francuskog filozofa Alaina Badioua (MaMa i Booksa, 2016.)
Davidovi kratki zapisi mogu se čitati kao reakcije na Badiouove filozofske teze, kao varijacije na njihove teme, ali i kao samostalne priče o likovima – studentima i studenticama, spisateljima i spisateljicama, majkama i očevima, momcima i djevojkama, učiteljima i učiteljicama – koji na razne načine pokušavaju otkriti što je uopće sreća, e da bi se mogli baciti na potragu za njom. I u tome ponekad uspijevaju.