Nove pjesme Sonje Manojlović upućuju na imponirajući autoričin stvaralački zamah. Ona čas vjeruje u govor, čas ga unizuje, čas zastupa ideju o komunikaciji, čas je uvjerljivo opoziva. Njezin poetski svijet, dominantno oblikovan neprilagođenim i ćudljivim akterima i počesto iracionalno-snovitim zbiljama, osobito drži do stvarnosti koja je zatajiva, koja se tek naslućuje, koja još nije funkcionalizirana i upotrebna. (Ervin Jahić)