Lirika Anke Žagar obasjana je čudom jezika koje joj pomaže da se podatno otvori mnogovrsnim čitateljskim otkrićima, da istrošenom jeziku vrati svježinu, da prvotnu jalovost uzvrati srećom preimenovanja.
U poeziji Anke Žagar niti jedan stih i niti jedan zvuk nisu zauvijek fiksirani.
Slobodan protok citata i aluzija, svjesne afazije i stereotipije te neobična narativnost te lirike stvaraju u čitatelja osjećaj erotične i taktilne blsikosti s glasom u tim pjesmama.
Nakon Vesne Parun, hrvatska poezija nije imala bujnijega ženskoga glasa od onoga koji pripada Anki Žagar.