U romanu Smiješak Padra Pija Dražen Katunarić pomalo se odmiče od egzistencijalističke, pesimističke proze garnirane esejizmom koju je dosad pisao, stvorivši zabavno, ali ponovo vrlo sadržajno i slojevito djelo na spoju tradicije i moderniteta. Roman je to izrazite događajnosti, pun obrata, iznenađenja i različitih generacijskih, svjetonazornih i drugih sukoba, čiju kompleksnu strukturu autor gradi prepletanjem dviju radnji povezanih motivom učenja jezika, kao platforme ljubavna približavanja i moguće pustolovine.
Roman tematizira odnos muškarca i žene te polazi od ideje odvojenih ljudskih sudbina koje se, iako ne znaju jedna za drugu, ipak međusobno prožimaju i prepliću po logici prepoznatog znaka i ritma. To je ritam valcera u šest koraka gdje se parovi drže isprepleteno i plešu oko zamišljenog centra sve dok ne označe puni krug na način da prva tri koraka pripadaju jednoj, a druga tri drugoj romanesknoj sudbini koja se na koncu pokazuje jedinstvenom i istom.