Ipak, zora

Nagrađeni rukopis mladog laureata Goranovog proljeća.
„Ovdje neće biti čuda, samo pozoran rad“ – ponovivši u dvjema pjesmama ovu tvrdnju, Tomislav Augustinčić u svojem pobjedničkom rukopisu Ipak, zora kao da upućuje na proces koji je doveo do teksta koji čitamo. Doista, jedna od ključnih osobina ovoga rukopisa i jest metodičnost koja je evidentno rezultat promišljenog pjesničkog rada, ali i istančanog senzibiliteta. Vidljivo je to i na razini kompozicije knjige i na razini lirskoga stila odnosno teme. Augustinčić je rukopisu pristupio kao cjelini čiji je kontinuitet naglašen izostavljanjem naslova pojedinačnih pjesama koje se katkad izravno dovezuju jedne na druge, djelujući poput ulomaka i varijacija jednoga tematskoga polja. I ovaj pjesnik tako daje svoj prilog tendenciji koja je česta naročito u mlađoj poeziji: ustrojiti knjigu kao koncept, a ne kao zbirku manje-više autonomnih pjesama. Augustinčićev je koncept pritom i stilski i tematski intrigantan, pa i misaono ambiciozan – čita se gotovo kao daleki odjek ili suvremena transformacija danas nam dalekog „pojmovnog pjesništva“ 1960-ih, i to prije svega u smislu ozbiljnosti pristupa, zahtjeva za intelektualnom strogošću poezije te gradnjom elastičnih sprega između konkretnog motiva i apstraktnih refleksija.˝
Branislav Oblučar