Postali smo vječni emigranti otkad smo prešli najprokletiju granicu na Balkanu, možda i na svijetu: granicu između Albanije i Jugoslavije, odnosno Makedonije, na obali Ohridskog jezera između Pogradeca i Svetog Nauma, granicu koja se protezala i preko samog Jezera, potom kopnom na drugoj obali te je na koncu završavala u nama samima.
Bilo kamo da smo odlazili, granicu smo nosili u sebi, postajala je skriveni dio nas. U obitelji smo, otkad je postavljena granica što je presjekla naše živote, počevši od Djeda, Bake, Oca i Majke do mene – pripovjedača, nosili svoj dio povijesti granice i svoj dio granice u sebi. Još od vremena kad je obitelj bila osuđena na iščeznuće, zbog iznenadnih i zlokobnih udara povijesti, kao da je netko odredio da u mojoj obitelji upravo meni pripadne obveza bilježenja stogodišnje povijesti granice.
Luan Starova