Iz iskustvene vizure od dvadesetak godina proživljenih u inozemstvu autor na neki način oživljava i revitalizira neke od svojih uspjelijih priča, koje i s ovakve distance jednako zadržavaju bogatstvo imaginacije, rječnika, naracije. Gregorić na naki način ponovno uvodi u ona ista iskustva koja su bila prepoznata u grupama kakvi su bili Borgesovci, prethodnici prve generacije Quoruma, ali sada služeći se jednim realističnijim pripovjednim modelom, manje orijentiranim na pronalaženje jezične bravure i stilističke akrobatike. Upravo ovakve slojevite priče su sukus nečega što opstoji kao dragocjena protuteža pomalo uniformnoj produkciji stvarnosne fikcije koja je obilježila devedesete. Neke od posebice uspjelih priča doimaju se poput malih bljeskova u kojima samo jedna riječ, jedna zaboravljena asocijacija, naziv ili aluzija budi ironiju nostalgične prepoznatosti nekih vremena u kojima se živjelo mirnije i sretnije...