Mo Yan tvrdi da sve proizlazi iz sjećanja, iz mjesta na kojem se on stapa s njima, i postaje jedno. A ta sjećanja ne čine se nimalo krhkima. Nobelovac autoritativno piše, recimo, kako je tamo negdje krajem sedamdesetih na željezničkoj postaji u Gaomiju kupio sojino mlijeko i dvadeset pet grama pletenice od tijesta. Iza šture i hladne proze množe se jake slike (poput one iz školskog dvorišta), živi prizori kineskih društvenih mijena, i nimalo jednostavne narativne konstrukcije.