U knjizi autorica na osobit način portretira mjesta za koja je veže doživljaj, iskustvo, neki izvorni osjećaj ili misao – od lučkih krčmi ili zamišljenih muzeja, do vlakova, gradova na sjeveru ili prigradskih okretišta. Ove su proze – kojima najbolje pristaje ime poetskih eseja – neka vrsta introspektivnog putopisa koji izvanjska mjesta opisuje iznutra, iz osobnog lirskog doživljaja koji na određenim koordinatama zatreperi u jeziku i izbori se za posvetu tome prostoru, stanju, asocijaciji ili čuđenju.
Ova je knjiga svojevrsno putovanje kroz autoričin mentalni i emocionalni krajolik iz kojeg je vidljivo da se njezina radost lutanja oplođuje u prostranstvu jezika kojim će naposljetku oblikovati svoje suvenire s putovanja, s kojih će se, kao pravi zanatlija motrenja, vratiti s punim kovčegom novootkrivenih metafora, pridjeva, bajkovitih glagola i lirske introspekcije – umjesto prašine na cipelama.