Šef

Morala sam prihvatiti posljedice svojih postupaka, nositi teret tog kajanja d kraja života, moliti za oprost premda svjesna da ga nisam zaslužila. Morala sam živjeti sa sobom svaki dan, živjeti prezirući se, žaleći što nisam pustila Raven na miru kada je pobjegla u Pariz samo da se udalji od mene... iako je boljelo. A sad sam tu... Komplicirano je. Smijem li to reći? I smijem li to iskoristiti kao izgovor za svoje osjećaje prema muškarcu koji upravlja ovim logorom i koji je, uz moju sestru Raven, razlog zašto sam zapravo ovdje? Drugi ga zovu Šef. Ja ga zovem Fender. A on mene zove Ljepotica. Mogu si govoriti da ga iskorištava kako bih dobila što želim. Ali oboje znamo da to nije istina.