Zajednička soba

Zamislite zajedničku sobu u kojoj obitavaju “pijanci i idioti” u vremenu u kojem je u Poljskoj “bilo bolje biti vodonoša nego literat”: Edward, student medicine na specijalizaciji iz psihijatrije, “erotoman ili štogod takvo”; Mieciek Stukonis, fanatični komunist sa slikom Lenjina u džepu; brat mu Zygmunt, vazda pijani pjesnik; Djadja, tajanstveni svjetski putnik, osebujni književnik koji obožava apsurd; Józek, student koji na knjizi najčešće spava, neprijatelj komunista; junak romana Lucjan, sušičavi pripovjedač koji ni jedno djelo ne može dovršiti do kraja, ali o književnoj slavi rado mašta; u ženskoj su pak sobi Teodozja, “lijepa djevojka – karijatida”, koja se sprema postati babica; Felicja, prodavačica koja “stražnjicu ima kao kotao”; stara seljanka koja “samo sjedi i nepomično prebire krunicu” – a svi oni pod paskom stanodavke gospođe Stukonis, brižne majke zabrinute za onu dvojicu braće. Sliku zatvorenog svijeta zajedničke sobe dopunjuju redoviti odlasci tih siromašnih studenata i neostvarenih mladih pjesnika u kavane, u kojima svoju nemoć utapaju u golemim količinama alkohola.