U ovoj knjizi Žmegač pokazuje umijeće da govori u kratkoj esejističkoj formi, često na rubu beletrističkog, autobiografskog i feljtonističkog stila. Povijesne uzore ovoj zbirci kratkih zapisa mogli bismo naći u sličnim knjigama Benjamina, Adorna i Valéryja; taj tip naizgled nepretencioznih eseja pisali su i semiotičari Barthes i Eco. Na sažet i poentiran način Žmegač gaji diskurs kojemu najbolje pristaje naziv „sintetična proza“. On prepleće različite tipove diskursa: kulturološko razmatranje, memoarsko pripovijedanje, aktualistički zapis o društvenim i kulturnim težištima suvremenog razdoblja. To je sintetička proza u tom smislu što je zasnovana na jakim kontrastima između filozofske teksture i „otkvačenih“ zapisa koji prizivlju atmosferu tramvajskih vožnji.