Pod literaturom razumievaju se sve duševne umotvorine pojedinog naroda, koje su sačuvane bud pismom, bud živom riečju, ali ove posljednje samo tada, ako su prenesene na papir.
Dakle amo idu osim djela pojedinih pisaca, i djela čitavog naroda: pjesme, pripoviedke itd., t. j. tako zvana tradicionalna literatura.
Nauka, koja se bavi izpitivanjem i razglabanjem literature, zove se istorija književnosti, koja je prema tomu samo dio obće istorije naroda.
Književna poviest u najužem je savezu sa političkom, čim ima koji narod veću političku prošlost, tim mu je sjajnija i književna, i obratno.
Razvoj i procvjetanje književnosti u uzkom je savezu sa političkim životom naroda: ovaj podaje njoj života, a ona njemu utisne svoj pečat.
Pojedinac može stvoriti epoku u književnosti, al ako ga nema tko da čuje, njegove misli ne će pokrenuti narodom, s druge strane opet je istina, što je pred sto godina rekao Alfieri: „veliki književnici mogu biti sustavljeni, ali nikada ih ne mogu stvoriti ni akademije ni kraljevi.“
....