Utvrdjeno je psihologijom, da čovjek˝ nije samo receptivno nego i spontano biće.
Eeceptivnost njegova sastoji u tom, da mu ćutila podražaje vanjskoga svieta privode k duši; a spontanost u tom, da mu duša tu kaotičnu, bezobličnu gradju, što ju ćutila podaju, uredi i oblikuje.
Tim načinom nastaju iz osjeta zorovi, a iz zorova pojmovi, kojimi shvaćamo i spoznajemo sviet.
Spontanost duše jest dakle bitan uvjet za spoznaju svieta.
Spoznaja ipak može biti dvojaka.
Ide li naša duša samo za tim, da izpita stvari kakve jesu u svietu i da im opredieli pojam: onda je to spoznaja teoretična; ide li ona i dalje, te kuša realizovati ono, česa tu nema: onda je to spoznaja praktična.
Izpitivanje prve vrsti tiče se onoga, što tu jest, a izpitivanje vrsti druge onoga, što tu ima biti.
...