Carstvo nemoæi

Pokuša li netko u današnje doba zadržati djetinju naivnost i èistoæu pogleda, onu zaboravljenu nevinost srca i plemenitu patetiènost, pokuša li njegovati onaj zenbudistièki poèetnièki um i dopustiti sebi ranjivost, riskira da ga se ismije i prozove pseudoromantiènom blunom, ako ne i neèim gorim. U svom romanu ½Carstvo nemoæi½ Tatjana Gromaèa, izbjegavajuæi larpurlartistièko lamentiranje, preuzima taj rizik i dosljedno uspijeva iznalaziti smjelosti za beskompromisno introspektivno poniranje u dubine vlastite duše, smjelosti za to da dotakne neuralgiène toèke društva u kojem živi, ali i da ukaže na umjetnost kao pribježište u svijetu u kojem je dobrota iznimka, a razoèaranje konstanta.