Knjiga pjesama Vesne Bige Moram gledati more upućuje na nesagledivi prostor jezika koji se umnožava, usložnjava i premješta između nemoguće stvarnosti i mogućeg sna. Pjesnički svijet u „gledanju mora“ jest upravo ono što se opisuje, ono što u tekstu prepoznajemo,. Osjećamo i vidimo kao izazov praznine. Praznine koja se puni i mijenja kretanjem, šetnjom i šumom, nadomješta i istražuje procesima svijesti, percepcije. Jednostavnost, narativnost i sagledivost njezin su nužan okvir, jer ono što je događaj pjesme, događaj jezika, samo je prividno građeno od stvarnih brodova , vrtova i kuća. Predmetnost i sigurnost pogleda kojim se pjesma gradi, sigurnost slušanja i odmjeravanje svakodnevice, osjećaj mjesta i smještajne prakse, poeziju Vesne Bige čine zavodljivim pozivom na putovanje, osjetilnom kartografijom koja je vizualno i emocionalno usuglašavanje sa svijetom.