Dvorac

O svojoj sam se sestri brinula vrlo dugo. Kad je mama umrla, odjednom je postala moja odgovornost. Najbolje godine života provela sam glumeći njezina skrbnika... a o meni se nije imao tko skrbiti. Zato sam se preselila u Pariz kako bih studirala u inozemstvu pa sam naposljetku i ostala tu, diplomirala francusku književnost, proučavala klasike uživajući u najboljem vinu i sirevima koje sam ikad kušala. Moja sestra nikad ne donosi dobre odluke, uvijek napravi nered koji moram počistiti za njom, no napokon je došlo vrijeme da imam vlastiti život. Kad je došla u Pariz posjetiti me... donijela je nevolju. Sada se nalazimo u radnom logoru usred ničega, okružene beskonačnim nanosima snijega i planinama, prerađujemo drogu za skupinu muškaraca koji nikad ne pokazuju svoja lica. Ovdje ne postoji mogućnost bijega. No tu je i moj stražar. On nije svetac, ali je jedini muškarac koji je dobar prema meni. Zna da želim pobjeći, ali nikad me nije prijavio zbog toga. Nakon naporna dana donese mi sitnice kako bi mi olakšao život. Govori mi da ne pokušavam bježati jer neću uspjeti... ali mi ipak donese potreban alat... kao da me podržava u mome naumu. Kao da želi da budem slobodna.