Nastavila je hodati potištena Zmajica po blagu, klizeći između stalagmita i stalaktita, omatajući oko njih svoje sklisko, gotovo zmijsko tijelo, crveno i zeleno, upravo veličanstveno, okićena kao kraljica, s bajoslovnom ogrlicom od topaza oko vrata i malom krunom koja se presijavala u duginim bojama.
- Zašto kad donesem još, ja već sutradan želim još više?! I da, gledam ga, divim mu se, moje, moje, moje, trajno, zauvijek moje, ali radost, radost nekako brzo mine, neka je praznina u samom srcu ove punine... Zašto?!